Srednja škola "August Šenoa" Garešnica

Novinarke naše škole razgovarale su s glumcima Triko Cirkus Teatra koji su nam izveli predstavu Zaboravi na Dulcineu u režiji Lee Delong. Predstava i radionica održane su 28. rujna 2023. u Centru za posjetitelje Natura 2000.

Možete li nam za početak reći nešto o sebi?

Ja sam Iva Peter- Dragan, inače umjetnička voditeljica Triko Cirkus Teatra, cirkusantica i glumica. Bavim se ovime već dugi niz godina i uživam u svakoj izvedbi i izazovima koje mi posao donosi. Vrlo je dinamičan, puno se putuje, uči se cijelo vrijeme, neprestano se uči.

Ja sam Nikolina Majdak, glumica i izvođačica u ovoj predstavi. Bavim se raznim vrstama kazališta, najviše kazalištem koje počiva na pokretu i na nekim drugim formama komunikacije s publikom, osim na dramskom tekstu. Također se bavim klaunom kao jednom vrstom kazališnog izričaja. Ova predstava „Zaboravi na Dulcineu“ je zbir ovakvih formi kazališta.

Ja sam Davorka Horvat, jedna od četiri člana ove predstave. Inače sam klasična glazbenica, operna pjevačica, ali se bavim isto tako klaunom, članica sam i Crvenih nosova. Jedna sam od producentica ove predstave, vodim umjetničku organizaciju Canta. Nikolina je također producentica i ima umjetničku organizaciju Cirk Pozor. Klaunom se bavim čak i više nego klasičnom glazbom, sve više i više, i od ovih izvođačkih formi mi je to najbliže.

Ja sam Rok Juričić, glumac sam i još sam u fazi kada istražujem čime se zapravo želim baviti, kojom vrstom kazališta, filma i televizije. Uz to isto radim glazbu, prijatelj i ja imamo naš mali muzički kolektiv Company. Producent sam u Companyju.

Kada ste shvatili da su gluma i kazalište vaš životni poziv?

U srednjoj školi sam išao na dramsku i htio sam biti još svašta osim ovoga i možda se još uvijek nadam postati, ali nekako mi se učinilo da će ovo biti najteže, a možda i najdinamičnije i da će mi biti najviše žao ako se ovime ne budem bavio.

Što čini cirkus teatar drugačijim od uobičajenog kazališta?

Pod tradicionalnim kazalištem ljudi ovdje smatraju nešto što počiva na tekstu i gdje se jako puno komunicira putem izgovorene riječi i teksta koji je netko prije napisao.Mi se više bavimo tijelom kao načinom izgovaranja nekih misli ili događaja i prepričavanja. Naša riječ je pokret našeg tijela. U Hrvatskoj je to možda prisutno isključivo kroz umjetnost plesa. Unazad 15 ili 20 godina sve više se nudi taj izraz koji se bazira na fizičkom teatru, a ja se većinom bavim fizičkom komedijom, to je moje područje interesa. Razlikuje se prvenstveno u tome što nema teksta, a i onda su neke druge zakonitosti bitne, tipa ritam, timeing, dinamika, korištenje cijelog tijela u izrazu.

Mogu dodati i jednu bitnu razliku – nema četvrtog zida. Kod klauna imamo partnera u publici. Klaun postoji tu i sad, nema prošlosti ni budućnosti.

Koliko vam u prosjeku treba da se pripremite za ovakvu predstavu? Što je uključeno u pripreme?

Predstava je jako uvježbana i mislim da je proces isti kao i u tradicionalnom kazalištu. Isto imamo tekst, samo tekst nije govorni nego je govor pokreta koji se mora naučiti. To je često kompleksan i dugotrajan proces. Prvo da se pronađe odgovarajući pokret, mimika, gestikulacija ili emocija. Onda kada se pronađe, da se usustave, stave zajedno pa da se onda više izvođača svatko sa svojim jezikom stave zajedno i onda se to uvježbava. Proces je isti kao kod učenja tekstagdje ga jedno vrijeme učiš pa onda uvježbavaš s ostalim kolegama itd. Ne počiva na improvizaciji. No, kako koja predstava, to je vrlo individualno. Kada govorimo o našoj današnjoj, ona nikako ne počiva na improvizaciji, ali su neke pojedine scene nastale kroz pojedinu vrstu improvizacije na probama. U procesu rada, dok smo tražili načine kako da dođemo do materijala, improvizacija je bila naš glavni alat.

Važno je napomenuti da je improvizacija cijeli proces pripreme, uvježbavanja i istraživanja prije samog čina izlaska pred ljude.

Je li predstava Zaboravi na Dulcineu namijenjena isključivo učenicima i nastupima po školama ili je i u redovnom programu kazališta?

Svaki producent tijekom pripreme predstave ima viziju i postavlja si pitanje za koju publiku je namijenjena predstava. Na početku smo odlučili da će biti ciljano za srednjoškolsku publiku. U našoj vrsti teatra često se dogodi da ona bude dosta univerzalna za sve generacije. I stariji i mlađa djeca mogli su pratiti predstavu, ali su ciljana publika bili srednjoškolci. Jedan od ciljeva je bio da budemo jako mobilni, da nam sve stane u jedan veći auto i da možemo doći u bilo koji dio Hrvatske u svakakvim uvjetima. Mi nekad tu predstavu izvodimo u kazalištima s pravom rasvjetom i sa svim što podrazumijevamo pod kazalište, a nekada u učionicama i svuda može funkcionirati jer smo ju od početka tako pripremali.

Koji su vam najdraži dijelovi unutar predstave? Pjesma, ples, sama gluma…

Dok igramo predstavu uvijek mi bude upečatljivo dok Nikolina ima solo na bubnjevima, mislim da je to izlaz van svega i uvijek mi bude super taj trenutak.

Je li vam predstavljalo izazov izvesti predstavu u prostoru koji nije kazališni?

U svaki prostor u koji dođemo prvo gledamo gdje možemo ući i izići. Konkretno, danas je jedno od rješenja bilo izići van iz dvorane. A bilo je i smiješno kad Nikolina šikne svoj štapić za bubanj, on obično padne na pod, a danas je pao kroz ogradu tup-tup-tup, to su te neke sitnice koje zamijetiš tijekom izvedbe. U svakom slučaju, nema tog stava da neki prostor nije dobar za nas. Svaki prostor je dobar, samo ga moramo prilagoditi onome što smo mi stvorili.

Kakvo je vaše iskustvo u izvođenju za djecu? Imate li kakvu anegdotu koju biste mogli izdvojiti?

Uh, imamo jako puno anegdota. Bili smo na Braču u Supetru, inače su srednjoškolci izazovni i teško je raditi predstave koje će se njima dopasti. Izvodili smo istu predstavu i kada smo se pakirali, čula sam dvojicu, jedan je dolazio u školu, a drugi mu je rekao: „Isuse, idiote, što si ti propustio! Ludilo je bilo!“ To je najveći mogući kompliment koji možeš dobiti. U Dalju nam je bilo drago što su nam rekli da smo mi prva družina koja je htjela doći u sklopu projekta Ruksak (pun) kulture i bilo nam je zadovoljstvo što smo ih tako usrećili. Nama nikada nije problem doći na bilo koje mjesto i volimo svugdje ići.

Kad ne pripremate predstavu, kako provodite slobodno vrijeme?

Imamo jednu anegdotu od jučer. Jučer smo igrali predstavu u Slatini, noćili smo u Garešnici i Nikolina se sjetila da idemo u Barcs u toplice. Cijelo popodne smo proveli u toplicama, nakupali se i nauživali. Mlaka voda, topla, vruća, sauna, hladna voda i tako u krug. Ovo je prvi put da smo si tako nešto priuštili, ali ne i zadnji. Svoj put smo pronašli iz hobija, tako da se često isprepliću slobodno i radno vrijeme, često se educiramo u slobodno vrijeme, tako da to i volimo i radimo. Nemamo točno određenu granicu između radnog vremena i rada na sebi, što može biti zeznuto.

To bi bilo sve od nas! Hvala svima na ugodnom razgovoru i izdvojenom vremenu! Bili ste jako zanimljivi sugovornici!

Intervju odradile Barbara Štandar i Zara Mladenović, učenice 2.G razreda.

Tehnička podrška: Gabriela Dubravac, učenica 3.G razreda